Mama napiši mi zadaću
Donijeti odluku o tome kako ispravno postupiti kada su školske obaveze djece u pitanju. Najčešće pitanje koje roditelji sebi postavljaju jeste trebaju li učiti sa svojim školarcima ili ih treba potpuno pustiti da se nose sa svojim gradivom i tako postaviti temelje daljnjeg snalaženja u životu.
Djeca se postavljaju u skadu sa pravilima igre koje postave roditelji. Dakle, ukoliko počnete sa pomaganjem teško da ćete to izbjeći do kraja školovanja, ali i u svim drugim situacijama koje će snaći dijete. Najbolje je u svemu pronaći sredinu. Nikada ne pisati zadaće, ne rješavati zadatke, već jednostavno uputiti djete, pomoći mu savjetima, usmjeriti ga u jedinom pravom pravcu, dakle, da se uslovno rečeno sam nosi sa svojim zadacima.
Mom djetetu treba pomoć
Roditelj koji neprestano brine i ispituje dijete o školskim obavezama uvijek očekuje najgore ukoliko obaveze nisu izvršene, posustaje pred tom panikom i stvari uzima u svoje ruke. Dakle, obavlja sve umjesto djeteta, piše zadaću, crta crteže za koje je nemoguće da su djelo dječijih ruku. Poruka koju roditelj šalje djetetu, ponašajući se tako, je da dijete nije sposobno da samo izvrši svoje obaveze, kako ono što ono uradi nije dovoljno dobro. Nakon što dijete to više puta zaredom osjeti počet će se i ponašati u skladu sa onim što roditelj misli. Malo pomalo postaje svjestan svoje nemoći, svog neznanja, što rađa razne komplekse koji se kasnije izražavaju u svemu što dijete radi ili tačnije rečeno, što izbjegava raditi misleći da nikada neće uraditi ništa dovoljno dobro. Na početku to se odnosi samo na školu, ali kasnije i na sve životne situacije.
Znam da ti to možeš
Opušteniji roditelji uživaju u djetetovim uspjesima, u njegovim saznanjima jer su svjesni kapaciteta i sposobnosti svoje djece i znaju da se niko nije rodio naučen. U skladu s tim, takav roditelj pomaže kada zapne, ali nikada ne preuzima sve na sebe. Ne preuzima odgovornosti koje dijete ima i sa kojima se sukladno uzrastu može nositi jer zna da je to jedini i pravi način da dijete jednog dana bude u stanju stati iza svega što život donosi.
To ponekad izaziva napor kod djece, pa i neke manje frustracije, ali ipak je za njegovo dobro. Roditeljima koji ne preuzimaju dječje obaveze je teže nego onima koji preuzimaju. Oni moraju gledati dijete kako se „muči“ sa svojim obavezama, ostavljajući ga samog, često misleći da li rade pravu stvar. Ali poruka koju takav roditelj šalje djetetu odnosi se na potpuno vjerovenje u njegove sposobnosti, na povjerenje, na „znam da ti to možeš“. Takva djeca uvijek imaju rezultat, i ma kakav on bio, njihov je. Kod neuspjeha podrška roditelja neće izostati, ali će dijeti postati svjesno da u životu pored uspjeha postoje i neuspjesi. Davanjem dovoljno prostora djetetu da pronađe rješenja i donosi odluke, primjerene naravno njegovom uzrstu, roditelji doprinose povećanju samopouzdanju i osjećaju kompetentnosti, što će se kasnije primijeniti i na druge životne situacije i probleme.
Činjenica je da roditelji pomažu ili ne pomažu sa najboljom namjerom. Jedino je važno odrediti granice, razlučiti gdje je granica pomaganja i preuzimanja obaveza, a da se ne ugrozi razvoj djetetovih sposobnosti, njegova samostalnost i odgovornost, jer nećete se ni okrenuti, a umjesto zadaće vaše dijete će se nositi sa ispitima ili razgovorima za posao.