Djeci i adolescentima koji odbijaju ići u školu doktori ne bi smjeli davati ispričnice niti pripisivati bolesti. U jendom broju Deutsches Ärzteblatt International, dječji i adolescentni psihijatar Martin Knollmann i njegovi kolege objašnjavaju uzroke izbjegavanja škole i opisuju mjere potrebne za borbu s problemom. Izostajanje psihijatrima postaje bitno samo ako se pojavljuje često i ako je u pratnji s drugim psihijatrijskim simptomima. Djeca tipično prvi puta zabušavaju u dobi od 11 godina, dok se izbjegavanje škole zbog anksioznosti javlja ranije, već od šeste godine. Čini se da su djeca koja izostaju iz škole više izložena stresu, ali i fizički poremećaji poput astme ili pretilosti mogu igrati ulogu. Za razliku od djece koja su zabušanti i markiraju, čega roditelji obično nisu svjesni, djeca koja izostaju iz škole zbog anksioznosti obično to rade uz roditeljsku dozvolu. Takva djeca izražavaju strahove i tegobe, osobito u jutarnjim satima, te se žale na razne fizičke simptome. Autori navode da je oko 5% da 10% djece redovito odsutno iz škole u Njemačkoj. Koliko od njih ima mentalnih problema nije poznato. Iz škole više izostaju adolescenti nego mađa djeca, a studije su pokazale da su dječaci obuhvaćeni dva puta češće od djevojčica. Osnovni cilj liječenja djece koja izbjegavaju školu je da se brzo uspostavi redovito pohađanje nastave. Bilješke o bolesti, recepti i ispričnice za kućnu njegu tokom takvih pauza nisu preporučljive zbog toga što se na taj način podupire takvo djetetovo ponašanje i samo se još više može pogoršati problem.
Odgovarajući načini liječenja uključuju kognitivno-bihevioralnu terapiju, u kombinaciji s antidepresivima, ako su oni neophodni. Tretman od strane dječjeg i adolescentnog psihijatra sam po sebi nije dovoljan; djeci koja su pogođena ovim problemom potrebna je podrška sveobuhvatne mreže koja se sastoji od osoblja škole, zdrastvenih radnika i ustanova koje brinu o mladima.
Izvor: esciencenews.com