Ima li mjesta za paniku
Potreba za dokazivanjem kod djece, a naročito tinejdžera, zna rezultirati upuštanjem u nesvakidašnje i opasne pohode. Krađa je jedan od njih.
Kao razlog upuštanja u sitne krađe često se navodi nagovor vršnjaka, adrenalin te stalna potreba za dokazivanjem vršnjacima i sebi samom, dok su pohlepa i potreba daleko od razloga za krađu.
Prema istraživanju, 70 posto krađa se desi spontano i bez razmišljanja, a tek 30 posto su planske i promišljene, s kojima je i roditeljsko nošenje mnogo teže.
Mnoga djeca koja su „probala“ krađu kažu da im činjenica da nisu ulovljeni u prekršaju diže adrenalin i čini da se osjećaju nadmoćno, dok drugi kradu da bi se domogli lakih droga ili impresionirali prijatelje.
Treći kradu iz zabave i igre ili na krađu gledaju kao način za dolazak do stvari koje im roditelji ne mogu priuštiti ili koje nisu primjerene njihovoj dobi.
Svim malim lopovima zajedničko je jedno – krađom pokušavaju skrenuti na sebe i na taj način reći drugima da nešto nije u redu. To se najčešće dešava kod djece prezaposlenih roditelja, pa kradu čak i kada imaju novaca jer roditelji nedostatak kvalitetno provedenog vremena s djecom kompenziraju novcem.
Treba razumjeti i da “bube u glavi” u tim godinama naprosto ne dozvoljavaju osjećaju samokontrole da se razvija, pa oni i ne razumiju u potpunosti šta je prihvatljivo, a šta ne.
Ako uhvatite dijete u krađi, panika nikako ne smije pomutiti zdrav razum.
Pokušajte otkriti razloge krađe, što će vam olakšati rješenje problema.
Ukoliko dijete konstantno krade i ukoliko se već osjećaju posljedice takvog ponašanja te ukoliko su razlozi vezani za psihičko stanje djeteta, nemojte se libiti da zatražite profesionalnu pomoć.