SEPTEMBARSKI STRES I KAKO GA UBLAŽITI
Septembar obično počinje i završava problemima adaptacije djeteta na školu. I problemima tvoje adaptacije, također
Već kada se august primakao svome kraju, nivo stresa u porodicama počeo se podizati. Došao je septembar, ali, umjesto da uživamo u jednom izuzetno lijepom mjesecu u godini, kada se ljetni pejzaži preobražavaju u jesenji vatromet boja, tako ugodan oku i duši, mi u brizi nemamo vremena ni da se osvrnemo oko sebe.
Gubitak kompasa
Hvatamo vrijeme i hvatamo dah – to nije užitak kakav bi septembar trebao donijeti. I pitate se – šta se dešava? Vjerovatni razlog tome je početak nove školske godine. Dr. Ron Palomares, američki psiholog, ističe da su povratak s odmora i početak školske godine veoma stresni, da roditelji najčešće uopće ne znaju kako da se nose s tim stresom, što rezultira okretanju nezdravim oblicima ponašanja – pušenju, pretjeranom jedenju, izostanku fizičke aktivnosti, a to, opet, vodi narušavanju zdravlja.
Nama ne trebaju mišljenja stručnjaka da prepoznamo taj teški osjećaj u grudima ili želucu, niti da znamo da smo u strci cijeli mjesec. Imamo li školsko dijete, septembarski stres je neminovan, ali nijedna mama neće smatrati da je najveća nevolja to što će umjesto deset cigareta popušiti petnaest, niti što će pojesti kolač viška. Najveća nevolja u svemu je što izgubimo kompase u odnosima sa vlastitom djecom. A onda gubimo lagano i strpljenje i snagu, te, što je najgore – nekako se istopi i lijepi osjećaj sreće što nam je dijete napravilo još jedan korak u obrazovanju.
Putokaze ili odgovore na pitanja šta valja činiti izgubimo jer se nađemo u gustoj šumi novih odgovornosti. Povratkom s odmora vratile su nam se obaveze na poslu, obično nagomilane tokom ljeta. Povratak ili polazak djece u školu donosi i složenije roditeljske obaveze. Svakodnevni poslovi nisu iščezli. Zato će mnoge od nas zavapiti: Čudo je da glavu ne gubim, kako neću izgubiti kompas?
Septembar obično počinje i završava problemima adaptacije djeteta. Bez obzira na to je li prvačić ili ide u više razrede, to je mjesec u kojem ono započinje novu fazu života, kreće u nepoznato i često je zbog toga uplašeno.
Ne nameći svoje, mama
Ti možeš reći da tvoje dijete ne pokazuje nikakve znakove straha, ali moraš znati da djeca na razne načine pokazuju da se boje. Recimo, razdražljivošču, agresivnošću, gubitkom apetita, nesanicom, bezvoljnošću itd., itd. Potrebna im je tvoja podrška.
• Prvo, ne postavljaj svoja iskustva kao miljokaze njegovog obrazovanja („…kad sam išla u školu, ja sam ovako ili onako…“). Ono živi u drugom vremenu. Halil Džubran u Proroku kaže da oni „borave u Kući od Sutra, u kojoj vi nećete biti ni u svojim najdivnijim snovima“.
• Ne nameći mu svoje ambicije, pogotovo neostvarene. To što bi ti željela da ti dijete bude ljekar (ti si željela to biti!) ili da ima sve petice, da bude briljantno… to zatomi. Ne zato što to tvoje dijete neće biti, nego zato što to ne smije postati pod pritiskom. Naravno, ne može se reći samoj sebi: „Ne želi to!“, željama se ne može naređivati. Ali, ne pokušavaj ostvariti takve snove preko leđa djeteta. Ono će biti ono što ono može, šta ono želi ili za šta mu se ukaže prilika (a ono bude imalo unutrašnjih snaga da ih iskoristi).
• U septembru ga oslobodi svih dodatnih aktivnosti (kursevi, instrukcije, treninzi) koliko god je to moguće. Neka to bude mjesec uhodavanja, opipavanja pulsa škole, stvaranja rutine… Ima psihologa koji tvrde da bi mjesec septembar trebao biti zapravo umirujući, zbog povratka na rutinu, ali iskustva porodica širom svijeta ne potvrđuju tu pretpostavku. Dnevni raspored kakav ćemo i mi i dijete imati skoro cijele godine tek se formira, a to je stresno.
Uzmi dijete za ruku
• Škola bi trebala da ima praksu „septembar bez domaće zadaće“, kako bi se ublažio stres djeteta. Vrijeme koje će ono inače, tokom godine, provoditi nad zadaćom, neka sada provodi vani, igrajući se. Ako škola nema te prakse, onda radite zadaću zajedno, a nakon toga obavezno izađite vani ili mu omogući dosta igre u kući. Neka prelazak na novi način života bude što bezbolniji.
• Slušaj svoje dijete, pričaj s njim. Provodite puno vremena zajedno. Ne izostavljajte zajedničke obroke, jedan obavezni zajednički objed nakon škole je poput terapije. Za stolom ćeš saznati mnogo o tome šta se u školi dešavalo, šta mu je teško, a šta lijepo, kako tvoje dijete reagira na različite situacije, s kim se druži. I – budi na njegovoj strani.
• Na njegova pitanja ne odgovaraj odmah. Podstakni ga da samo traži rješenja. Stvaraj klimu kreativnog razmišljanja, a ne držanja lekcija. Zadovoljstvo što je uspjelo ono samo naći odgovor, pojačat će njegovu ljubav prema učenju. A nije zgoreg nekad i pokazati kako ti i ne znaš baš sve (ili to odglumiti), pa onda pokazati kako se traže odgovori (knjige, Internet, praktično rješavanje zadataka).
Biti na strani djeteta ne znači da se porodica suprotstavi školi. To se neće ni desiti ako imaš stalne kontakte sa učiteljicom i znaš vrlo dobro šta škola očekuje od tvog djeteta. Na kraju krajeva, i ti možeš imati očekivanja od škole, samo ne očekuj da škola preuzme tvoje uloge. Ti si mama, a učiteljica je učiteljica.
U stalnim kontaktima sa školom ćeš moći da izvagaš i podesiš svoja očekivanja. Tvoje dijete ne mora biti odlikaš. Bitno je da zavoli školu. Pomozi mu, tako što ćeš mu ublažiti stres. A tako ćeš pomoći i sebi. Imaj na umu i da će septembar proći, šteta je da ne uživaš u njemu na više načina. Recimo, tako što ćeš svoje dijete, bar dok je u nižim razredima pratiti do škole. Vodeći ga za ruku. To je simbol svake podrške.
Praznik početka škole
Sve češća je pojava, u svijetu, a i kod nas, da žene koje imaju djecu školarce na početku školske godine uzmu koji dan odmora. Jasno je svima da to nije odmor, nego odvojeno vrijeme za lakše nošenje sa septembarskim stresom. Skidanje dijela tereta, onog od posla, ostavlja snage da se žena usredsredi na dijete i školu. Taj, uvjetno rečeno, odmor je sasvim dobra zamisao, ali nije uvijek plodonosna. Naime, mame se potroše na puno usputnih stvari, umjesto da se fokusiraju na vlastitu i adaptaciju djeteta na početak školske godine. Dakle, ako već uzimaš odmor u septembru, nemoj razmišljati o zimnici, krečenju kuće ili nabavci novog namještaja.
Neka to bude poput praznika kojem se radujete svi u kući. Polazak u školu, u ma koji razred, trebao bi biti porodični praznik. Okiti kuću prvi dan škole svog prvačića. Ispišite mu čestitke i kupite mu poklon. Kupite poklone i drugoj djeci, neka i oni polazak brata ili sestre u školu dožive kao nešto lijepo. Napravi svečani ručak, pozovite bliske prijatelje i rodbinu. Neka se dijete raduje školovanju.
Buđenje
To što se toliko posvećuješ djetetu koje je pošlo u školu, ostali ukućani (mlađa djeca, muž) mogu doživjeti kao zanemarivanje. U neku ruku, ti ih doista i zanemaruješ, jer već prvog septembra na listi prioriteta tvoje đače potisne mnogo drugih ljudi i želja… Posveti se ostaloj djeci koliko god možeš, najbolje je uključivši ih u novine tokom dana.
I mužu posveti pažnju. Jedan zanimljiv prijedlog, ne psihologa, nego mama sa iskustvom, jest da odvojiš za njega i sebe vrijeme u rano jutro, prije gužve koja nastane kad se djeca probude. Ne bi ti smjelo biti teško ustajati rano, jer ćeš sigurno uvesti novi režim (rani odlazak u krevet) i sebi i djeci. To vrijeme, samo za vas dvoje, provedite u krevetu: seks u jutarnjim satima mnogi su parovi, a i nauka, ocijenili kao najugodniji. Poslije toga popijte kaficu smo vas dvoje, možda bez riječi, a možda šapatom podijelite svoje snove, brige, novine u kući.
A i bez muža, jutarnja kafica, koju ćeš sama popiti, u tišini, izvrstan je način smanjivanja stresa. Stavi na sto i cvijeće. Neki predlažu i da duboko dišeš nad posudom sa vodom u koju ćeš icijediti malo limuna. Sve to može stati u pola sata prije nego budilnik zazvoni.
Kad spomenusmo budilnik: pokušaj, ako ikako možeš, da se budiš bez zvonjave ili piske satova, mobitela i sličnih sprava. Davno je utvrđeno da je taj zvuk okidač stresa, koji se onda tokom dana samo povećava. Ako se ne možeš probuditi bez budilnika, onda neka to bude zvuk melodije sa radija ili imitacija zvukova iz prirode. A dijete u školu budi ti – umilnim glasom, pa onda nježnim dodirom.