Nesigurnost i tjeskoba kod male i predškolske djece

Kako se ponaša vaše dijete

Tuga, agresivnost, strah, nemir i nesanica samo su neki od tipičnih znakova tjeskobe i nesigurnosti kod djece

Osjećaj nesigurnosti kod male i predškolske djece otkriva se, uglavnom, kroz različite vrste problema u hranjenju i ponašanju. Ipak, i neke druge simptome njihovih unutrašnjih nemira morate naučiti prepoznavati. Tugovanje Kada ih nešto tišti, djeca starije predškolske dobi, mogu biti jako tužna. Naizgled bez razloga brinu da mama i tata neće doći

kući ili da će se njemu nešto dogoditi u vrtiću ili školi. Umjesto da bude zabrinuto, ono tuguje. Takvo dijete treba često pokazivanje ljubavi i pažnje i mnogo podrške. Ono zadržava u sebi mnogo ljutnje koju ne ispoljava i zbog toga mu kroz igru treba nuditi prilike da ta osjećanja iz sebe “izbaci”. S vremenom, uz roditeljsku pažnju, prilike za preuzimanje vodstva i uz pomoć u izražavanju ljutnje, tugovanje se polako povlači. Agresivnost i rizik Neka djeca postaju destruktivna, impulsivna i agresivna. Kod druge se povećava aktivnost i  riskiranje: skaču s visokih mjesta ne znajući gdje će skočiti, istrčavaju na ulicu… Postaju neosjetljiva na potrebe ostale djece, otimaju im igračke… Kada se takvo ponašanje pogoršava, rješenje je u postavljanju nježnih, ali čvrstih granica. Takvom je djetetu potrebno mnogo tople komunikacije kako bi počelo bolje reagirati na naznake drugih ljudi.

Strah i nemir Osjetljivo dijete s novim će stresom postati osjetljivije. Može tražiti da ga stalno tješite, postati zahtjevno i suviše vezano za vas. Tokom noći počinje dolaziti

roditeljima u sobu i pričati o opasnostima daleko većim od stvarnoga stresa. Roditeljski posao je pružanje dodatne njege, sigurnosti, topline i prilika za izražavanje osjećaja.

Izbjegavanje određenih osjećaja Neka djeca reaguju na stres tako što izbjegavaju dijeliti osjećaje ljutnje ili uzrujanosti. Neka izražavaju osjećaj straha, ali ne i tuge, razočarenja ili odbijanja. Mogu verbalizirati strah da će ih neko ozlijediti ili oteti, ali ne i strah da će neko oteti mamu. Novi stres ima tendenciju sužavanja raspona osjećaja koje dijete može izraziti riječima. Ponekad su osjećaji koji se izbjegavaju direktno povezani sa stresom. Na primjer, za vrijeme stresa dijete može pričati o osjećajima straha, ali će se bojati spomenuti osjećaje ljutnje jer može misliti kako bi njegova ljutnja značila da ga roditelji neće zaštititi. Roditelji moraju promisliti izražava li dijete puni raspon ljudskih osjećaja ili ne – bliskost, ljutnju, strah, uznemirenost, zabrinutost, znatiželju itd. Žalbe u odnosu na zdravlje Kod neke djece, pod stresom se pojavljuju glavobolje, bolovi u trbuhu ili drugi tjelesni simptomi. Dijete ih često doživljava kao stvarnu nelagodu. Jedan je od uzroka i to da ono nije u stanju, putem emocionalnih gesta, pokazati kako se osjeća

ili riječima ne može izraziti osjećaje. Tada ih izražava fizički. Neka su djeca sklonija tome jer imaju osjetljiviji želudac ili lakše dobivaju glavobolju. I u ovom će slučaju pomoći mnoge od ranije opisanih metoda. Pasivno ponašanje Kad su uznemirena ili uplašena, neka djeca postaju pasivna bespomoćna. To je najočitije kod predškolske djece koja se

rasplaču svaki put kad nešto žele. Bespomoćnost se često izražava pretjeranim zahtjevima. Dijete prijeti scenom kad se ne ponašate kako ono zahtijeva. To je poznato većini roditelja, ali je slabo poznato da ga stres ili tjeskoba mogu pogoršati. Ključno je djetetu pomoći da postane poduzetnije. To se može postići vrlo jednostavno. Treba mu dopustiti

da vam pruži igračku, umjesto da vi odete i uzmete je sami ili dopustiti mu da samo posegne za knjigom na polici, umjesto da je vi dohvatite umjesto njega. Izazivanje djeteta na veću inicijativnost zahtijeva mnogo podrške, pomoći i topline.

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.