Nova istraživanja su nedvosmislena: djeca od rođenja jako dobro znaju da razlikuju dobro od lošeg i shvataju da li neko drugi pati. Čak imaju i osjećaj kada bi nekoga trebalo zaštititi, piše Daily Mail. Ko je onda kriv kada dobrice izrastu u zloće? Preteško pitanje na koje postoji nebrojeno odgovora i savjeta. Jedno do njih je i da li se posvetiti vaspitanju”voditi” djecu ili ih ”pustiti da rastu”?
Sa jedne strane su oni koji smatraju da djecu treba samo navoditi, ali ne i podučavati jer ona sve što želimo da ih naučimo već znaju: Naučnici su zato sproveli jedan eksperiment u kom su djeci prikazivali filmove u kojima “junaci” namjerno nanose bol nekome. Snimke aktivnosti mozga ispitivane djece pokazala su da su im se aktivirali centri za socijalnu interakciju i moralno prosuđivanje. Što znači da oni umiju da raspoznaju o čemu se tu radi. Ovo istraživanje ide u prilog naturalističkim teorijama prema kojima bi mi, zapravo, samo trebalo da pomažemo proces razvoja, koji se, budući da je prirodan, razvija samostalno. Roditelj, prema toj teoriji, ne bi trebalo da nameće svoje ili društvene norme, ne zapovjeda i ne zabranjuje, već odgaja u skladu s dječjom, a ne svojom voljom.
S druge strane, Johna Locke, engleski filozof i empirista, smatrao je da je čovek prazna stranica koju ispisuju iskustva iz kog izvire sve naše ponašanje i poimanje svijeta. Prema njemu, roditelj određenim metodama formira djete da bi jednog dana postalo punopravni član društvene zajednice.
Na kraju krajeva, svako bira kako će se odnositi prema svom djetetu. U principu, kombinovanje jedne i druge metode je savršeno: ponekad klince u fazi “neću” ili kada stvarno pretjeraju sa vragolijama i ne možete smiriti osim pokazivanjem ko je alfa u kući. Ali pri tom bi ga trebalo pustiti da uči na greškama, da sačuva empatiju i koncepte dobra koji su mu na rođenju dati.
www.superbeba.com