Tašun, tašun, Tanana
I čimpanze plješću i još pokoja životinja (bez učenja), a kad ih se trenira i druge to mogu naučiti. Međutim, samo kod ljudi pljeskanje može da nosi tako mnogo interpretacija. Zanimljivo je da, i pored dominantno pozitivnog značenja pljeska, ova jednostavna motorna radnja je, ustvari, evoluirala iz – udaraca.
U mnogim kulturama svijeta pljeskanje dlanom o dlan znači potvrdu, prihvatanje, priznanje, pohvalu. I latinska riječ – „applaudere“, od koje je nastalo „aplauz“, znači pljeskati u znak odobravanja. Rijetko znači nešto negativno, samo u zadnje vrijeme, recimo na sportskim terenima vidjet ćete da neko sudcu plješće „ironično“. Obično je u pljeskanju zadovoljstvo.
U razvoju beba, pljeskanje odrasle osobe u njihovoj okolini i značit će upravo odobravanje – da se neko specifično ponašanje prihvata i da ga treba ponavljati. Međutim, motorne vještine pljeskanja i ne stiču se tako lako, a ni tako brzo kako bi neki povjerovali. Tek oko 9 mjeseca (samo neke i ranije), bebe stiču motorne vještine, kontrolu mišića i neophodnu koordinaciju oko-ruka da bi primakle svoje dlanove jedan drugome. Između 9 i 12 mjeseca, beba će pljeskati da pokaže da je uzbuđena ili sretna. Pljeskanje kod male djece je multifunkcionalno: ono ne služi samo tome da iskažu svoje emocije, nego i da nešto zahtjevaju, da se umire kad padnu (ako ih niko ne vidi) i utješe ako su na trenutak ostali sami. Budući je, zapravo, dobro poticajno sredstvo, koristi se u prvim fazama učenja govora – pjesme koje se uče uz pljeskanje, kod djeteta razvijaju osjećaj za ritam i olakšava usvajanje prvih riječi.
Novo doba odnosi mnoge stare dobre uspavanke, ali i pjesme uz pljeskanje, a i jedne i druge imale su nesumnjiv blagotvorni učinak i na spoznajni razvoj djeteta (prvenstveno kroz razvoj govora) i na emotivni razvoj djeteta (stvaranjem ozračja prihvaćenosti, sigurnosti i sreće). Stog, ako imate bebu, uzmite joj ručice i primičite joj dlanove u ritmu i ne zaboravite pjevušiti „…tašun, tašun…“.