Očuvanje sigurnosti djece je zadatak koji zahteva veliku odgovornost i mnogo vremena.
Život je pun opasnosti za djecu – šiljati, uski predmeti, čoškovi stolova ili još gore stakleni stolovi, niski lavaboi
koji dozvoljavaju djeci da dotaknu vrelu vodu, rerne, balkoni , ulice itd.
Odrasli su naučili da se sačuvaju u opasnom okruženju.
Oprezno ponašanje je naša druga priroda. Ali, roditeljii lako zaborave da djeca ne doživljavaju svijet na naš način.
Da bismo svoje djete zaštitili od mnogih opasnosti u kući i van kuće, trebalo bi da svjet sagledamo iz dječje perspektive.
Djete ne razumije riječ “ne”
Uzrast ima presudnu ulogu u definisanju potrebe za “nadgledanjem” djeteta. U svakoj fazi njegovog razvoja treba identifikovati
rizike, kao i ono što može da se učini da bi se ti rizici otklonili. Na primjer, kako djete raste, treba se zapitati:
Koliko daleko ono može da ode? Koliko brzo može tamo da stigne? Koju visinu može da dosegne? Koji su mu predmeti
atraktivni/interesantni? Šta to može da uradi danas, a nije moglo juče? Djeca između šest i osam mjeseci ne razumiju uvijek
značenje rječi “ne”. Čak i kada im dvadeset puta kažemo da nešto ne diraju, ona se u trenu stvore na zabranjenom mjestu.
U tom uzrastu, memorija djeteta nije dovoljno razvijena da bi se ono sjetilo ranijih upozorenja.
Bezopasno okruženje
Dvogodišnja djeca su takođe izložena riziku, jer njihove fizičke vještine prevazilaze njihovu sposobnost da razumiju ishod.
Djetetov osećaj za opasnost nije dovoljno jak da bi ga zaustavio u istraživanju nečega što mu je trenutno interesantno.
Čak i stvari koje su izvan vidnog polja, kao što su donja polica ispod lavaboa i ormarić sa ljekovima, postaju zanimljivi
mališanima.
Kontrolisanjem djetetovog okruženja i uklanjanjem rizika, djetetu može da se pruži sloboda potrebna za rast i razvoj.
Stvaranje sigurnog okruženja u kući, ali i izvan nje, više je od samog sprečavanja da dođe do povređivanja. Ono omogućava
djetetu da izgrađuje samopouzdanje tokom istraživanja okoline.