Što je dijete manje, granice trebaju biti čvršće i jasnije. Kako dijete raste i kako postaje sposobno biti sve više odgovorno,
granice se mijenjaju, popuštaju. Između druge i treće godine djeca se počinju osjećati sve više neovisna, sve više toga žele
napraviti sama, pokazati svoje sposobnosti. Tada se često javljaju i protesti zbog postavljenih granica
Postavljanjem granica možemo izbjeći nastanak problema jer o njima pričamo prije nego problem nastane (npr. postavljanje
pravila o ponašanju u radnji prije kupovine). Dobro postavljenje granice su usmjerene na djetetovu saradnju, odnosno njihovo
slijeđenje roditelj može nagraditi, a kod nepoštivanja granica nagrada će izostati. Na taj način učimo dijete i da bude
odgovorno za svoje ponašanje odnosno za posljedice istog.
Granice trebaju biti djetetu jasne, i dobro definirane. Dijete mora znati što se od njega očekuje i koje su posljedice za njegova ponašanja (slijeđenje ili ne slijeđenje pravila). Pri tome je važno uvažavati i potrebe djeteta, odnosno korisno je da se roditelj uvijek zapita koja je trenutna djetetova
potreba koju ono pokazuje svojim ponašanjem. Moguće je da se istovremeno zadovolji neka određena djetetova potreba ali i da se
poštuju postavljene granice, odnosno i djetetove i roditeljske želje mogu biti istovremeno zadovoljene. Npr. dijete se krene
penjati na nedozvoljeno mjesto poput visoke police ili slično jer želi dohvatiti neki njemu zanimljiv predmet. Roditelj u
tom trenutku djetetu treba jasno reći da se to ne smije, ali i prepoznati djetetovu želju za istraživanjem te mu ponuditi
drugi način kako tu želju može ostvariti. Stoga može potaknuti dijete da ga pita/zamoli da mu pokaže željeni predmet.
Na taj način će postaviti granicu u ponašanju (ne smije se penjati), ali i podučiti dijete poželjnom ponašanju (pitati) koje
će i nagraditi (pokazati djetetu predmet). Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i dijeteta, te
omogućiti i Vama i djetetu da dobijete što želite. Npr. „Sa zadovoljstvom ću te izvesti van čim pospremiš igračke“.
Dakle, pri postavljanju granica treba uzeti u obzir i potrebe roditelja i potrebe djeteta. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove saradnje.
Postavite ih kao obećanje, a ne kao prijetnje, npr. „Možeš gledati crtić ako pospremiš igračke.“, a ne „Nećeš gledati crtić ako ne pospremiš igračke.“
Budite dosljedni!
Ako niste spremni izdržati i ne nagraditi dijete privilegijom ako ne obavi svoj zadatak nemojte ni postavljati granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima: „Još samo ovaj put“, jer ćete inače pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite, te da je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ako želite biti fleksibilni učinite to prije nego što vaše dijete zahtjeva da popustite.
Ako dijete ne uspije ispoštovati granice, izvršiti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo stepen razvoja kako bi učinilo ono što ste željeli, to znači da ste loše postavili granice.
U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasnije upute ili više vremena. Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta. Granice su posebno djelotvorne ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.