Postoje djeca koja kasno počinju da pričaju. Ako dijete ima dvije godine a fond riječi kojim raspolaže nije veći od pedeset, onda govorimo o tzv. „late talker“ djetetu.
Obično se smatra da zakašnjeli početak govora utiče na razvoj govora općenito.
Pojam „late bloomer“ se odnosi na djecu kod koje je duži period izostanka govora popraćen iznenadnom pojavom govora i naglog povećanja fonda riječi. Smatra se da takva
djeca brzo sustignu vršnjake, ta da sa 3 godine već imaju vokabular koji je u skladu sa tom razvojnom dobi.
Dakle, ako vaše dijete ima dvije godine a uopšte ne govori, ili uočavate da vršnjaci mnogo više govore – još uvijek nemate razlog za brigu. Ipak, preporučljivo je da se
obavi pregled sluha kod ljekara. Tek kada vaše dijete dođe u dob od tri godine a ne počne govoriti (ili je govor ograničen), potrebno je potražiti savjet logopeda.
Kako mogu pomoći djetetu?
Gledano iz pozicije logopeda, u slučaju odgođenog početka govora najvažnije je što prije početi sa procesom unapređenja govora, kako bi se djetetu
omogućilo da dalji razvoj ne bude ometen. Nije uvijek nužno da nakon prvobitnih konsultacija i inicijalnog intervjua slijedi terapija. Tek kada logoped sagleda situaciju
u kompletu određuje se idući korak rada.
Šta je mutizam (lat. mutus – nijem)?
Ponekim ljudima, pa tako i djeci, nedostaje mogućnost govora iako uzrok za to nije organske prirode. Dakle, oni nemaju tjelesno ograničenje koje im onemogućava govor.
Važno je da mutizam ne zamijenimo sa drugom pojavom koja se često javlja kod djece, a odnosi se na to da djeca „zanijeme“ u prisustvu nepoznatih osoba i jednostavno ne žele
da pričaju. Ovo je sasvim normalno ponašanje u razvoju svakog djeteta koja kod određene djece može trajati i duže vrijeme, te biti i snažnije izraženo.
Sa druge strane, mutistično dijete pored šutnje izbjegava i kontakt očima a u igri se izoluje. Šutnja može biti „selektivna/elektivna“ ili „potpuna“. Prvi slučaj
podrazumijeva da dijete šuti u određenim situacijama koje su vezane za širu socijalnu sredinu (vrtić, škola, u nepoznatoj vršnjačkoj grupi itd.) a u drugom govor u potpunosti
izostaje. Često se može desiti da dijete razgovara sa roditeljima, bakama, dedama, bratom i/ili sestrom, a kada dođe u vrtič – potpuno prestane pričati i osamljuje se. Dok to
radi, važno je shvatiti da dijete ne bira situacije, već ga priroda situacije nagoni na pomenuto ponašanje. Socijalna fobija je povezana u 90% slučajeva sa ovim poremećajem.
Potpuni mutizam podrazumijeva da dijete ni sa kim ne razgovara, pa čak ni sa roditeljima.
Kako mogu pomoći djetetu?
Ako imate osjećaj da se vaše dijete kroz šutnju izoluje od svijeta, važno je što prije potražiti pomoć. Nipošto ne trebate uzimati stvari u svoje ruke, jer takvo
ponašanje samo odlaže eventualni problem. Postoji veliki broj terapija koje su se pokazale efektne u radu sa mutističnom djecom. U zadnje vrijeme se pažnja usmjerava na
kognitivno-bihevioralne tehnike. Terapija govora je obično uspješna u oko 30 % pacijenata. Psihoterapijske intervencije s ciljem da se smanji socijalna anksioznost također
dolaze u obzir kod pojedinih pacijenata. Grupna terapija pomaže smanivanju anksioznosti i straha kod roditelja djece, osigurava podršku uz istovremeni rad i sa grupom djece
sa mutizmom. Potražite savjet logopeda ili psihologa, koji će biti u stanju da ponudi najbolje rješenje za vaše dijete.
Amra Buturović
